"...Ukupne neprijateljske snage, namijenjene osvajanju prostora hrvatskog Juga, od Prevlake do doline Neretve, činilo je između 11.000 i 13.000 vojnika užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa, te pripadnici 9. VPS Boka, uz značajnu potporu zrakoplovstva, te više od 120 teških topničkih oružja kao i oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.

Opća vojna slabost i nepripremljenost Republike Hrvatske za nametnuti rat, te izostanak očekivane političke i vojne pomoći međunarodne zajednice, odlučno su utjecali na kašnjenje i nedostatno provođenje potrebnih priprema za uspješnu obranu i na dubrovačkom području. Ujedno je postojalo i vrlo rašireno vjerovanje kako Dubrovnik neće ni biti napadnut, budući je poznat u svijetu kao Grad kulture i umjetnosti, koji je od 1979. pod zaštitom UNESCO-a. U prilog tome govorile su i činjenice o malom broju srpskog stanovništva, koje je živjelo na dubrovačkom području, a pogotovo što od 1971. ovdje nije bilo postrojbi JNA, njenih vojarni ni strateški važnih vojnih objekata.

Stoga se na crtama obrane dugim više od 200 km, nasuprot brojnoj i dobro naoružanoj agresorskoj vojnoj sili, našlo oko 750 slabo naoružanih branitelja, pripadnika postrojbe ZNG Dubrovnik, PU dubrovačko-neretvanske i dragovoljaca iz sastava Teritorijalne obrane.

Zahvaljujući isključivo velikom herojstvu branitelja neprijatelj je već u prvim okršajima doživio neočekivane poraze i pretrpio značajne gubitke, a posebno prvog dana napada na Čepikućama, Osojniku, Brgatu i Prapratnu. Koristeći ogromnu nadmoć u broju i naoružanju neprijatelj je na istočnom dijelu ratišta do 5. listopada zauzeo Konavle do Radovčića, a na zapadu ušao u Slano i presjekao Dubrovniku posljednju kopnenu vezu s ostalim dijelovima Hrvatske. Nesmiljenom žestinom agresija se nastavila svakodnevnim napadima, praćenim protjerivanjem stanovništva, nepotrebnim razaranjem i pljačkom te je koncem listopada 1991. agresor izbio na same prilaze Gradu u kome je bez struje, vode i redovitog snabdijevanja hranom ostalo više od 50 000 stanovnika. O snazi napada rječito govore podaci Medicinskog centra Dubrovnik, prema kojima je samo tijekom prvog mjeseca agresije poginulo 52, a ranjeno više od 200 osoba.

I pored svega dubrovački branitelji su uspjeli spriječiti ulazak neprijatelja u Grad, sačuvati njegovu Slobodu, te učvrstiti crtu obrane od Belvedera, preko Srđa do Sustjepana. U studenom i prosincu 1991. uslijedili su zasigurno najteži dani, stradanja i razaranja u višestoljetnoj povijesti Dubrovnika. U napadima od 8.-14. studenog i 6. prosinca na uže gradsko područje palo je oko 5.000 topničkih projektila, te poginulo 53, a ranjeno više od 180 osoba, porušeni su brojni civilni i gospodarski objekti kao i visokovrijedni spomenici kulture.

Samo u napadu 6. prosinca povijesnu jezgru Dubrovnika pogodilo je više od 600 topničkih projektila. Nijedan dio ove svjetske kulturne baštine nije ostao neoštećen, devet objekata je u potpunosti izgorjelo, a 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja. Tog dana samo je Stradun izravno pogođen s 45, a franjevački samostan s 37 razornih projektila, ali Grad nije pao.

Herojskom obranom Grada dubrovački branitelji su porazili agresora, te zajedno sa svim građanima koji su ostali u svom gradu, svojom hrabrošću i žrtvom ispisali najsvjetlije stranice bogate dubrovačke povijesti. Bezumnim razaranjem Grada i ubijanjem njegovih stanovnika, svi dotadašnji uspjesi neprijatelja pretvorili su se u odlučujući politički poraz. Svjetska zajednica više nije mogla zatvarati oči pred brojnim ratnim zločinima i razaranjima, u kojima je ispoljena bezumna mržnja prema hrvatskom narodu i koji su svjedočili o stvarnom karakteru srpsko – crnogorskog agresora i agresije.

Tako je stradanje i herojstvo Dubrovnika,  Hrvatskoj donijelo veliku prednost u međunarodnim odnosima i dalo odlučujući doprinos širenju istine o pravednoj borbi hrvatskog naroda, a time i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.

Naše stalno nastojanje za iznalaženjem zajedničkog načina obilježavanja  početka agresije na dubrovačko područje 1991. te očuvanja sjećanja na značajne obljetnice iz Domovinskog rata, svjedoči o postojanju svijesti i odlučnosti svih nas da se ne zaboravi. Na tragu ovih nastojanja predlažemo Vam da svoj prinos date organiziranjem što većeg broja posjeta Spomen sobi poginulih dubrovačkih branitelja u palači „Sponza“ i izložbi „Dubrovnik u Domovinskom ratu“ u tvrđavi Imperijal na Srđu.

Na to nas obvezuju 184 poginula dubrovačka branitelja i 92 civilne žrtve, preko 1500 ranjenih, 423 zatočenika srpskih koncentracijskih logora, više od 33 000 prognanika i izbjeglica, uništeni brojni spomenici kulture, gospodarski i civilni objekti. Između ostalog, na dubrovačkom području, bez svojih domova ostala je 7 771 obitelj, a njih 2 127 je u potpunosti uništeno.

Stoga je ovaj dan najbolja prigoda za još jednom reći veliko HVALA svim dubrovačkim braniteljima i građanima koji su sačuvali slobodu hrvatskog Juga i time dali svoj nemjerljiv doprinos konačnoj pobjedi hrvatskog naroda u Domovinskom ratu te stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske, a minutom šutnje odati počast svima onima koji su  na oltar Domovine nesebično položili svoje živote..."

Odbor za obilježavanje 20-te obljetnice napada na dubrovačko područje 1991.